Došao je, na žalost svih koji su je poznavali, trenutak kada smo čuli pretužnu vijest kako nas je poslije duge i teške bolesti napustila predivna kolegica kojoj je osmijeh bio zaštitni znak, a njezin zvonki glas nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim. Bila je osoba koju su svi neizmjerno voljeli i cijenili.

U Osnovnu školu Josipa Kozarca, Vinkovci, došla je ratne 1992. i ostala joj vjerna do zadnjeg dana, iako je u nekoliko navrata imala prigode otići nekamo drugdje.

Sa svojim učenicima nekoliko puta osvajala je najviša mjesta na državnim Natjecanjima te je Škola zbog nje bila prepoznata i izvan prostora naše biskupije i županije. S velikom voljom, strašću i prije svega znanjem, znala je motivirati sve oko sebe. Ništa za nju nije blo nemoguće, radno vrijeme za nju nije postojalo. Među starim zidovima Škole uvijek je bio njezin rukopis, a to će zajedno s njom ostati za vječnost. Ona je bila presretna što je imala taj umjetnički dar, napose likovni i glazbeni. Uradci njezinih ruku i ruku mnogobrojnih učenika pod njezinim vodstvom ukrašavat će naše učionice, urede, hodnike, domove i naša srca, podsjećajući nas na njezinu ljubav i predanost, ostajući tako zauvijek s nama.

Stručna u svome zvanju, svestrana i omiljena, bila je dugogodišnja voditeljica Županijskog stručnog vijeća gdje je prenosila svoje bogato znanje i iskustvo. Sve ono što vrijedi u našoj struci, ono što osobu čini učiteljem, pedagogom, prijateljem, ona je nosila u sebi. Njezin dobar i prepoznatljiv glas nije odzvanjao samo u Školi, bila je aktivna i u školskom učiteljskom zboru, a ista takva bila je i u svojoj nuštarskoj župi. Uvijek vrijedna, marljiva i savjesna, uvijek spremna pomoći potrebitima. Dobrotu je darivala i zbog toga bila voljena. Za sav svoj trud, brigu i ljubav VELIKO HVALA u ime svih onih kojima se nesebično davala.

Dirljiv oproštaj bio je u nuštarskoj crkvi gdje je misu vodio nadbiskup Đuro Hranić te se od nje oprostio dirljivim riječima koje nikoga nisu ostavile ravnodušnim.

Počivala u miru Božjem.